Adelisa i Azem Alić i njihov devetomjesečni sin žive u porodičnoj kući, u selu Prohići koje je 35 kilometara udaljeno od Srebrenice.
U tom selu osim njih žive još samo dvije porodice, a njihov sin je jedino dijete u selu.
Azemovi roditelji su se u Srebrenicu vratili 2003. godine, vjerujući da će život biti bolji i da će biti drugačije. Međutim, posla nema.
Žive u poluzigrađenoj donacijskoj kući, kod koje je stolarija dotrajala, stepenice su stare i puše sa svih strana. Samo je jedan sprat završen, a od pomoći su ostala samo obećanja.
Adelisa i Azem su se vjenčali prije dvije godine.
- Prevoza nema, ako želiš u grad moraš platiti. Ljudi uzimaju po 40 KM da te odvuku. Postoji kombi koji vozi djecu do petog razreda u školu ali djece nema puno ni u okolnim selima – priča Adelisa
Oni žive od dnevnica. Rade ako ih ko zovne.
Azem je radio do prije dva mjeseca, kada je dobio poruku od direktora da nemaju sredstava u budžetu da ga plaćaju i ostao je bez posla.
- Daleko nam je da putujemo u bilo koju firmu, tako da radimo privatno. Sad trenutno jednom čovjeku izvlačimo drva – priča.
I Adelisa izvlači drva, sa svoje 22 godine. Međutim, jeftino ih prodaju. Jedan metar drva košta 40 KM.
- Nije jednostavno. Dijete moram ostaviti sa svekrvom koja je bolesna. Moram misliti i na njih, a moram i zaraditi sa suprugom, da bi mogli platiti obaveze. Ali to je tako, moramo se boriti – govori ona.
To im jedva može biti za pelene i mlijeko.
Nemaju ni motorku. Posude od čovjeka kod kojeg rade svu opremu.
Dok je zime možeš prodati drva, kad prođe zima snalazi se dalje. Onda se ide u gljive. Tu u blizini niko nije imućan, pa nemamo kod koga ni raditi toliko – kaže Adelisa
(Nermina Hasić)
Discussion about this post