Historija potopljenog otoka na željeznim vratima Dunava fascinira, a taj je “Orijent u srcu Europe” bio i meta krijumčara.
Taj je riječni otok odavno nestao, progutala ga je i isprala voda rijeke prije 40 godina, no njegovo postojanje i dalje ostaje u historijskim knjigama. Iako više ne postoji, Google Maps još uvijek ga je označio usred dijela Dunava koji se zove Željezna vrata, piše Vintage News.
Ada Kaleh nalazi se na samo 60 kilometara sjeverno od mjesta gdje se sreću granice Srbije, Rumunije i Bugarske. Otok su okruživale moćne stijene koje su zbog svoje impozantnosti dobile naziv i “Željezna vrata”, a svojom ih je silinom oblikovala jedna od najvećih rijeka u Evropi.
Burna Historija
Otok je bio širok 500 metara i dugačak 1700 metara, a njegova se površina sastojala od pijeska i šljunka koje su nasipale vode Dunava.
Kroz stoljeća, Ada Kaleh bila je dio mnogih različitih povijesnih događaja i poznata je pod različitim imenima. Prvi put otok spominju u službenom izvješću iz 1430. godine Teutonski vitezovi, koji su ga zvali Saan.
Također je bio poznat kao Uj-Orsova Sziget (mađarski), Orsovostrvo (srpski) i Insula Orșovei (rumunski), Neu-Orschowa (njemački), Porizza (italijanski) i Aba-i-Kebir (arapski). Na kraju je ime Ada Kaleh, koje su otok dali otoci, postalo najčešće tursko ime što znači “Otočna tvrđava”.
Jedna od prvih većih građevina na otoku bila je tvrđava u stilu Vauban koju je izgradila Habsburška monarhija.
Trebala je obraniti Evropu od osmanskih napada, no Turci su ga ipak osvojili 1699., a nakon toga su ga nekoliko puta gubili i ponovno osvajali – Austrijanci su ga zauzeli tokom rata 1716-18.
Osmanlije su ga ponovo preuzele 1738. godine, a Austrijanci su otok vratili 1789. godine. No, 1791. godine bili su prisiljeni vratiti ga ponovo Osmanskom Carstvu.
Stvari su se izmijenile 1878., nakon potpisivanja Berlinskog ugovora, kad je Ada Kaleh ostala zaboravljena te se našla u neobičnom položaju.
Iako je otok pravno pripadao Austro-Ugarskoj, njegovo stanovništvo je još uvijek bilo pod vlašću osmanskog sultana, koji je otok stavio pod svoje osobno vlasništvo i odredio vlastitog Mudira (gradonačelnik) i Kadira (sudac).
Napokon, 1913. Mađarska je odlučila anektirati Adu Kaleh, a nakon Prvog svjetskog rata, otok i njegova sjeverna obala dodijeljeni su Rumuniji. Tokom cijelog tog razdoblja Osmansko Carstvo nije prihvatilo niti jednu od gore navedenih aneksija.
Sve do 1918. neprestano su slali vojni odred na otok kako bi zaštitili svoje interese. Napokon, Ada Kaleh bio je njihov posljednji evropski teritorijalni posjed zapadno od Edirnea. Konačno su oslobodili Adu Kaleh 1923. godine, nakon što su potpisali Lozanski ugovor i uspostavili modernu Republiku Tursku.
Egzotično turističko odredište
Do 1931. godine otok je pogodio veliki val siromaštva, ali to se promijenilo nakon što je rumunski kralj Karol II. Posjetio Adu Kaleh i odlučio izvršiti oslobađanje od poreza za svoje građane.
To je na otoku donijelo velike promjene, pretvoren je u egzotičnu, romantičnu i profitabilnu turističku destinaciju, koju je posjećivalo na hiljade ljudi godišnje.
Stanovnici su bili pripadnici različitih kultura; većinom Turci, neki su bili iz Bosne, iz Bugarske, ali bilo je i Kirgiza, alevita, sunita, Albanaca. Sa svojim uskim ulicama i džamijom otok je svojim posjetiteljima nudio jedinstven pogled na “Orijent u srcu Evrope”.
Njegov glavni trg bio je prepun kafića i dućana za orijentalni tekstil i nakit. Većina je stanovništva živjela od ribolova i uzgoja duhana, ali i od turista i krijumčarenja.
Kraj Drugog svjetskog rata na otoku je donio još promjena. Rumunija je postala komunistička zemlja, a u strahu da će Rumunji pokušati migrirati preko rijeke u manje represivnu Jugoslaviju, njihova vlada ograničila je pristup otoku, piše Express.hr.
Adu Kaleh tada je ponovno pogodilo siromaštvo, a u želji da se riješi rastuće nezaposlenosti rumunski je komunistički vođa Gheorghe Gheorghiu-Dej na otoku odlučio izgraditi malu tvornicu. No, ona nije dobro poslovala, a to je značilo početak kraja otoka.
Početak kraja
Godine 1964. Jugoslavija je započela svoj projekt izgradnje ogromne hidroelektrane Željezna vrata. To je značilo da će otok nestati s lica Zemlje.
Gheorghe Gheorghiu-Dej potpisao je sporazum kojim je otok mogao biti potopljen.
Do 1968. godine svi su napustili otok i neki predmeti poput dijelova džamije, bazara i groblja preseljeni su na Şimian, obližnji otok.
Ada Kaleh je nestala 1971. godine, a sve što je danas ostalo od otoka je sjećanje na njegovo postojanje.
Discussion about this post