Šuhra Pašalić umrla je ne dočekavši da sahrani nijednu kost sina Muhameda, ubijenog u genocidu počinjenom u Srebrenici u julu 1995. godine.
Čekala je da ga sahrani uz drugog sina, Mehmedaliju, pronađenog 2004. godine. S tom je željom umrla, priča za Radio Slobodna Evropa (RSE) njena kćerka Samila Pašalić.
“Boga je molila da nađe kosti drugog brata, dok je živa da ga sahrani. Kako je to preživljavala samo ona zna, i majke koje nikada nisu našle svoju djecu. Ne daj Bože ni dušmanu tako nešto da mu djeca nastradaju i ovako da bude”, kaže Samila.
Šuhra je jedna od žena koje su umrle čekajući da im jave da je potvrđena identifikacija.
Udruženje “Pokret majki enklava Srebrenica i Žepa”, kako za RSE kaže predsjednica Munira Subašić, do sada je prikupilo podatke o oko 570 žena koje su umrle, a da nisu našle svoje najmilije.
“Meni je u sjećanju ostala jedna majka koja je izgubila dva sina i muža, koja je bila bolesna. Prije nego što je umrla 2011. godine, pozvala me i rekla, molim te nastavi. Nisam našla kost nijednog sina, a umrijet ću. Da sam našla ijednu kost zamotala bih je u najljepšu svilu i rahat umrla. Deset minuta kasnije je, zaista, umrla”, priča Subašić za RSE.
Dvije godine kasnije pronađeni su i posmrtni ostaci sina žene koja je umrla, a da joj se najveća želja nije ispunila. Iste godine je i Munira pronašla dvije kosti svog sina Nermina.
“Da mi je samo njegov nišan“
Dvadeset šest godina od genocida u Srebrenici, mnoge žene još nisu našle svoje najbliže članove porodica. Već su u sedmoj ili osmoj deceniji života.
Neke od njih su ozbiljno bolesne i šanse su im, kako kažu, svakim danom sve manje.
“Jedina mi je želja bila da imam njegov mezar i njegov nišan. Izgleda da neću dočekati. Koliko je još majki umrlo, a da nisu pronašle svoju djecu?”, pitanje je s kojim se budi i liježe Hajra Ćatić, predsjednica udruženja “Žene Srebrenice”, čiji je sin Nino Ćatić ubijen u genocidu.
Nino je bio ratni reporter iz Srebrenice čiji se glas posljednji put čuo 9. jula 1995. godine, kada su snage Vojske Republike Srpske (VRS) počele prodirati prema Srebrenici, tada zaštićenoj zoni Ujedinjenih nacija (UN). Bio je to apel za pomoć.
“Srebrenica se pretvara u najveću klaonicu. Poginuli i ranjeni neprestano pridolaze u bolnicu. U bolnicu je trenutno dovučeno 17 poginulih, 57 teže ili lakše ranjenih. Da li iko u svijetu može doći da vidi tragediju koja se dešava Srebrenici i njenim stanovnicima?”, posljednje su Ninine riječi izrečene u eter.
Majci Hajri je, kako kaže za RSE, rekao samo “vidimo se u Tuzli”.
“Međutim, nikad. Pričali su mi, onaj ga vidio ondje, onaj ondje, da su ga ranjenog nosili u ćebetu, ali nema ga”, kroz suze govori Hajra, koja je danas teški srčani bolesnik.
Godine traganja po srebreničkim šumama, odlasci na otvaranja masovnih grobnica su, kaže, uzele danak, a vjera u to da će ga naći – sve je manja.
“Pogotovo kad se približi ovaj 11. juli. Neću ga kopati i neću taj zadnji čin napraviti. I bolest i nemoć, svašta mi se sastalo. Samo da mi je da imam njegov mezar i njegov nišan”, kaže Hajra, koja dijeli sudbinu na stotine majki, sestara i supruga koje nisu našle ni koščicu koju bi ukopale.
Snage VRS-a, tokom genocida u Srebrenici u julu 1995. godine, ubile su oko 8.000 muškaraca i dječaka u Srebrenici i okolini.
Za te je zločine do sada osuđeno 47 osoba na više od 700 godina zatvora.
Radovan Karadžić, prvi predsjednik bosanskohercegovačkog entiteta Republika Srpska (RS), osuđen je u Hagu pravomoćno na kaznu doživotnog zatvora za genocid u Srebrenici, kao i zločine protiv čovječnosti i kršenje zakona i običaja ratovanja u drugim dijelovima BiH.
Na doživotnu je kaznu na istom sudu za genocid osuđen i glavni komandant VRS-a, Ratko Mladić.
Zločin u Srebrenici iz jula 1995. godine, jedini je koji se dogodio na prostoru bivše Jugoslavije, a koji je pred međunarodnim i domaćim sudovima okarakterisan kao genocid.
izvor: portal radio slobodna evropa
Discussion about this post