“…podržava zločince.”
Aida Ćorović, aktivistica za ljudska prava i historičarka umjetnosti, kazala je za N1 da je Srbija fašističko društvo.
Navela je kako je situacija slična i u drugim zemljama regije.
Također, govorila je i o “nepristojnoj ponudi” srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića kada joj je ponudio posao.
N1: Američka organizacija “Freedom house” ocijenila da ni Srbija ni BiH nisu čak države manjkave demokratije, već su svrstane u kategoriju hibridnih režima. Gospođo Ćorović, da li to potvrđuju i nedavne vrlo labave reakcije institucija u Srbiji kad je riječ o muralima osuđenim ratnim zločincima, da li zvanična vlast nije spremna pomiriti vlastitu percepciju historijske stvarnosti sa percpecijom međunarodnih sudova?
Aida Ćorović: Usudit ću se kazati ne da nismo hibridna demokratija nego smo mi fašističko društvo. Vlast se i ne trudi da fingira privid demokratije. Država potpuno otvoreno stoji na strani ratnih zločinaca. Ja sebi kao aktivistica mogu dozvoliti da stvari nazovem pravim imenom. U Srbiji, a Boga mi i u regionu, imamo profašističke režime.
Vlast po svaku cijenu želi da zadrži opljačkani novac i kako to radi – stalno podižući tenzije. I sada na djelu vidimo da država bezrezervno podupire desničarske, paramilitarne organizacije. Te organizacije su u sprezi sa policijom.
U ulici gdje je mural (Ratka Mladića) vidjela sam kako desničari čuvaju i pozdravljaju se sa policijom. Čujem da u Vojvodini imaju svoje kampove. Sve to ukazuje da su dio sistema. Kad sam izvršila “desant na mural” dvojica mladića koja su me brutalno vukli nisu pripadali policiji. Dobila sam potvrdu da su članovi Levijatana.
Neki analitičari i aktivisti smatraju kako je fašizacija društva u Srbiji ušla u sferu opće nepodnošljivosti. Postoji li mogućnost otpora? Kolika je ta druga, liberalnija Srbija?
Nedavno je general Blagoje Grahovac upotrijebio riječ “hitlerizacija Srbije” i ona najtačnije pokazuje šta se događa ovdje. Mural je na vidljivom mjestu i u ulici koja je historijska. I to nije jedini mural. Ikonografija iz ‘90. može se vidjeti na svakom koraku.
Kod predsjednika Srbije (Aleksandar Vučić) možemo vidjeti način na koji komunicira sa građanima, sa medijima, to je prostački i nedopustivo. Posebno mu N1 zagorčava život.
On se sa takvom brutalnošću obvručunava, sa tako uvredljivim kvalifikacijam, kad slušate premijerku koja se ponaša kao uličarka, isto se ponaša većina ministara… to je prosto nepodnošljivo. To je do te mjere omalovažavajuće za sve nas da bi bilo karikaturalno i smješno da se ne radi o našim životima i glavama.
I sad u jednoj atmosferi koja traje 10 godina, od kada su na vlast došli “umiveni” radikali, koji su potpuno kao hobotnica pustili pipke na sve strane. Mi pored te beskrajne primitivizacije imamo jedno potpuno sluđivanje naroda.
Vučić sam pokazuje ozbiljne znake psihičkih poremećaja. Kad vidite program njegovih apologeta kakav emituju, oni su zaista dno ljudskosti i kad čujete način na koji korespondiraju s nama – potpuno je jasno zašto imamo takvu toksičnost. Mi nemamo nezavisne institucije, imamo institucije koje se “nemiješaju u svoj posao”. U takvom moru toksičnih isparenja teško je da se probije glas razuma. Dovoljno je da pogledate jednu minutu Pinka i Happyja da vidite o čemu se radi.
Daleko od toga da je druga Srbija mrtva, ali je poprilično umorna. Mnogi su dali danak ovakvom ludilu. Mladi su anestezionirani i nezainteresovani.
Vučić vam je nudio posao?
Jeste. Tražila sam posao preko Facebooka. Njegova savjetnica za medije me je pozvala i zanimljivo – da su tih dana završili neke važne poslove u Briselu. Ja sam tu ponudu odbila preko medija i odlično znam da je to nepristojna ponuda. Moj obraz nema cijenu. Spremna sam biti čistačica, ali ne pristajem na takve ponude. Nijednog trenutka nisma pomislila da prodam obraz.
(N1)
Discussion about this post