Ova vlada je virus.
Taj virus, doduše, nije napao zdrav, nego teško bolestan organizam. Zbog čega je još opasniji.
Crna Gora je pod ovu vladu, ovaj virus, pala iznurena hroničnom bolešću – tridesetogodišnjom vladavinom Demokratske partije socijalista.
Virus se organizmom širi brzo i nepredvidljivo, uništavajući sve što dotakne.
Zdravko & njegovi virusi (zar to nije dobro ime za bend; recimo prateći orkestar Danice Crnogorčević) Crnu Goru, dakako, nisu napravili pravnom državom, kako su obećali; oni su je pretvorili u bezustavnu teritoriju.
Skupština ne zasijeda. Vlada nema podršku u parlamentu, no i dalje vlada. Ustavni sud je kao Jeti i Čudovište iz Loh Nesa: neki kažu da postoji, no ne postoje konkretni dokazi za to.
Društvo cjepkaju, dijele, svađaju, sistematski uništavaju njegovu koheziju. Društvene veze uvijek smetaju okupatoru, bilo da je taj okupator druga država ili kapitalizam, koji je i sam virus. Uništenje društvenih veza onemogućava otpor.
Nekoć državom, danas teritorijom, kako je izvrsno primijetio Milivoj Bešlin, vladaju tri nadustavna/neustavna entiteta.
Vučić, glava druge države.
Crkva druge države.
I tajkunsko-medijski-NVO kartel, bez izbornog, samim tim i demokratskog, a kamoli ustavnog legitimiteta.
Organizmu je sve teže da se brani. Ionako korumpirani imuni sistem ne uspijeva reagovati na sve nasrtaje virusa.
Sada je virus napao Cetinjski manastir. Organizam će se pobuniti: biće protest pred vladom. Ali će virus, za to vrijeme, napasti još dva, tri, pet organa, razvući odbranu, istanjiti je. Primiriti se. A onda opet napasti.
Način na koji Zdravko i njegovi virusi tretiraju koronavirus sastavni je dio viroze što napala je Crnu Goru. Brutalna, ubilačka, ledeno proračunata nebriga vlade za zdravlje i život vlastitog stanovništva još je jedan od načina na koji vladajući virus napada. Mrtve više niko ne broji. A groblja su puna ljudi koje je ova vlada svojom zdravstvenom politikom pobila. Na tako malu zajednicu kakva je Crna Gora, broj žrtava je užasavajući, monstruozan. Svaka od tih smrti, koje se nisu morale desiti, nanio je traume i rane, uzdrmao porodice i promijenio sudbine.
Niko od nas neće crći od sekiracije zbog stope smrtnosti od koronavirusa u Kini i Meksiku. Smrt voljenog bića je tragedija, smrt hiljada ljudi u zemljama preko mora je statistika. No ovdje govorimo o sugrađanima, ljudima i porodicama koje su živjele kraj nas. O živim ljudima i istinskoj tragediji, a ne o brojkama u dnevnom izvještaju zdravstvenih vlasti koji pročitamo ili ne pročitamo na svom omiljenom portalu.
Bolest i smrt su, jasno, uvijek tu. Samo su sada više i odlučnije tu.
Sposobnosti da neupitne užase života, sve dok nam se ne zalijepe za lice, tretiramo kao apstrakciju, dugujemo vlastiti opstanak. Inače bi se pred jezom koja je svuda oko nas isti čas razbili u svemirsku prašinu, kao Nietzsche pred iznurenim konjem, u Torinu. Koronavirus i Zdravkovi virusi učinili su da ono što je obično apstraktno postane vrlo konkretno.
Nema razloga za paniku: nikada nema, jer panika je neracionalan odgovor na opasnost. Kao što nema razloga ni za ignorisanje opasnosti: to je takođe neracionalan odgovor, samo na drugom kraju mape neracionalnih odgovora.
Ali se, hoćemo li da preživimo, protiv ovog virusa koji se lažno predstavlja kao vlada moramo boriti. Boriti se postojano i odlučno, na svakom mjestu i u svakom trenu.
Ako ćemo pasti pred vlada-virusom, dajte da padnemo kao uspravni ljudi, ne kao zombificirana masa. Dajte da padnemo sa stilom, jer stil je sve.
Život u doba korone i Zdravkovih virusa se, napokon, ne razlikuje u bitnom od svagdašnjeg života. Sa ili bez korone, život ubija. U slučaju života, smrtnost je sto posto. Nema ničeg smrtonosnijeg od života. Sve ostalo je stvar interpretacije. Stila, takoreći.
Piše: Andrej Nikolaidis, kolumnista CdM-a
izvor: http://CdM.me
Discussion about this post