Svoje najljepše dane otkad je počeo da se bavi muzikom, ali i najveću tugu i bol, Slobodan Bobi Stojadinović proživio je sa svojim kumom Šabanom Šaulićem. Godinama je nastupao sa njim, pa i one kobne noći u Njemačkoj prije tačno dvije godine, kada su kralj narodne muzike i klavijaturista Mirsad Kerić nastradali u saobraćajnoj nesreći, koju je Bobi preživio.
Ovaj muzičar iz Beča, koji se ni do danas psihički i fizički nije oporavio od udesa, otkriva detalje posljednjih trenutaka koje je proveo sa Šaulićem, i šta se sve desilo nakon što je automobil u kome su bili njih trojica, udario Turčin Alsin Levent, kome ove godine konačno treba da se sudi.
Prošlo je već dvije godine od Šabanove smrti. Kako se osjećaš danas?
“Kako sam… Kad me neko pita kako sam, i dan-danas ne mogu da odgovorim jer ni sam ne mogu da pronađem odgovor na pitanje kako da definišem ovo moje stanje. Teško, vjeruj mi, teško. Kažu da vrijeme liječi sve, da vremenom čovjek zaboravlja i da se oporavlja, međutim, kod mene to nije slučaj. Fizički bol prolazi, ali psihički bol koji nosim u sebi je moj veliki problem zbog kog se još uvijek nisam oporavio potpuno. Imam problema sa lijevim kukom, noga me boli i pri svakom koraku koji napravim, osjetim bol. Taj bol me uvijek vrati u to vrijeme, i ako se desi da zaboravim, opet me taj bol podsjeti na sve to. Uvijek sam psihički u tom danu”.
Ti si jedini koji je preživio veliku tragediju. Bio si na zadnjem sjedištu. Da li ti nekad padne na pamet da je možda sve to što se dogodilo možda neka sudbina, ili zašto se tebi nije desilo da ti pogineš jer si se nalazio bliže mjestu udara?
“To je istina jer ja sam bio prvi na udaru. Sjećam se, poslije tog tragičnog udesa kada sam bio u bolnici u Njemačkoj, jedan doktor je dolazio i uvijek mi je govorio da su mene sačuvali anđeli, i to ne jedan, nego hiljadu. Ja sam ga pitao: ‘Kako mislite hiljadu?’, a onda mi je rekao: ‘Mnogo stvari je uticalo da bi ti preživio. Kao prvo, zaspao si, tijelo reaguje drugačije kada spavaš, drugo, svi ti prelomi koje si imao, nisu bili kobni, a vidjeli smo da je samo taj jedan prelom koji je Šaban imao bio koban za njega’. Inače, Šaban se, duša moja, pomjerio naprijed da bi meni napravio mjesta da bih mogao da sjednem, tako da sam se ja nekako iskrivio i namjestio u taj desni ćošak. Onda mi je rekao da mu dam pojas, rekao sam mu da se ne veže jer sam znao da je to njemu uvijek bio problem. On će na to: ‘Ne, ne, nemoj ti to, pusti. Ja hoću da se vežem za svaki slučaj’. Toga dana je nešto žurio, bio je ljut na mene što ga nisam probudio, a ja sam samo tri minuta kasnio. On nije spavao uopšte, došao je do moje sobe i lupao na vrata. Probudio sam Mirsada. Spremili smo se obojica za desetak minuta. On nas je čekao u holu hotela i čim nas je vidio, odmah je izašao i bacio cigaretu, a on to nikada nije radio. Odmah je počeo da nas požuruje da idemo i pitao nas je gdje je parkiran auto. Mirsad mu je rekao da je parkiran malo dalje, a on je, vidjelo se, bio malo nervozan i rekao je: ‘Zašto toliko dalje?’. Došli smo do auta, ja otvaram vrata i pitam ga gdje želi da sedi: ‘Ajde ti pozadi, vidiš da su ove klavijature iza, ne znam kako da to namjestim'”.
Discussion about this post