Samo nekoliko sati nakon što se Freddie Figers rodio, majka ga je bacila u smeće. Rečeno mu je da je ovisna o opojnim drogama i da ne može da se brine o njemu, ali nakon što je pronađen, odmah ga je zbrinuo hranitelj.
Danas su to njegovi roditelji na papiru, a put od “bebe iz kontejnera” do uspješnog mladog poslovnog čovjeka odlučio je podijeliti sa cijelim svijetom.
Moji udomitelji su za svog života usvojili više od stotinu djece, ali ja sam bila jedno od dvoje koje su usvojili. Približavali su se 70-oj, tako da dio planova za budućnost nije bio baš usvajanje novorođene bebe, ali budući da su vidjeli kroz šta prolazim, nisu željeli da prođem kroz sistem njege. Živjeli smo u gradiću na Floridi gdje svi sve znaju, pa su djeca u školi čula moju priču i prije mene – rekao je za “Guardian”.
Vršnjaci su ga maltretirali, nazivajući ga “bebom u kontejneru”.
Tada sam morao razgovarati sa ocem. Kada sam imao 10 godina, rekao mi je u kojim sam okolnostima rođen. Pomislio sam, ‘Je li me stvarno netko izbacio? Jesam li smeće ili osoba? ‘ Sve me to dugo mučilo, ali prevladao sam. Imao sam majku i oca koji su me voljeli – kaže Freddy.
Starost njegovih roditelja značila je drugačije djetinjstvo.
Otac nije mogao igrati fudbal sa mnom pa sam se počeo zanimati za tehnologiju. Čitao sam enciklopedije od korica do korica. Bili smo siromašni, išli smo u luksuzne prodavnice u potrazi za stvarima koje su odbacili. Kad sam imao osam godina, otac mi je na buvljaku kupio polovni Macintosh. Nije uspjelo, ali uspio sam ga rastaviti i popraviti, nakon 50. pokušaja – dodaje Figers.
Kako ga je i dalje maltretirao, računari su mu bili spas. To ga je odvelo u računarski laboratorij u školi i ohrabrilo ga da započne vlastiti posao, popravljajući računare.
Prva zarada sa 14 godina
Sa 12 godina dobio sam prvi posao. Radio sam posle škole u gradskoj kući kao računarski tehničar. Pomogao sam u razvoju protokola Internet usluge, gurao sam svoju strast do krajnjih granica. Naučio sam sve što sam mogao i do 14 počeo da programiram, dva dana sam sjedio za računarom i nisam bio ni gladan. Dopalo mi se – kaže Figers.
Otprilike u to vrijeme, otišao je na putovanje sa crkvom kako bi, kao volonter, pomogao u oporavku obližnjeg grada nakon što ga je pogodio tornado.
Pomagao sam u autosalonu. Njihova dokumenta su odletjela u vazduh, pa sam im osmislio bazu podataka. Kada sam se vratio kući počeo sam to da radim i za druge firme. Dobro sam zarađivao sa 14 godina, ali sam uvek štedio znajući da želim da imam svoju kompaniju za telekomunikacije – svjedoči Fredi.
Kada je imao 17 godina, njegovom ocu je dijagnostikovana demencija. Usred noći izašao bi iz kuće i šetao po više kilometara. Zaboravio bi da obuče košulju i pantalone, ali uvijek je imao obuvene cipele.
Uzeo sam jednu i ugradio u đon pločicu koja je imala zvučnik i senzor. Tako sam mogao da provjerim gdje je kada ode od kuće, a moj glas bi se čuo sa njegove pločice. Objasnio sam jednoj firmi sa kojoj sam sarađivao šta sam napravio i oni su bili oduševljeni. Kupili su uređaj od mene za 2,2 miliona dolara – kaže Figers.
Oduvijek je želio da ocu kupi ribarski brod o kojem je sanjao.
“Umro je poslije manje od 48 sati nakon što sam dobio taj novac. Umjesto toga, uložio sam svaki peni u stvari koje bi pomogle drugim ljudima kao što je mjerač za dijabetičare koji dijeli rezultate putem ‘Blututa’”, objašnjava.
Figers sada ima 31 godinu i izvršni je direktor kompanije “Figers Komunikejšn” i fondacije koja pomaže djeci u hraniteljskim porodicama.
“Za Božić kupimo 25.000 biciklova i poklanjamo ih. Sve dugujem svojim roditeljima, jer su mi pokazali saosjećanje i da imam dobre ljude oko sebe. Nikada nisam čuo oca kako viče. Umro je 2014. godine, ali još dok sam bio dijete, znao sam da je to taj par cipela u kojima želim da koračam”, zaključuje mladić prenosi hayat
Discussion about this post