Dritan Abazović tvrdi da je heroj: bilbordi sa njegovim likom i natpisom “Istoriju ne pišu kukavice” svjedoče o tome. Svom komšiji želim sve najbolje: između ostalog i to da ne uspije u onome zbog čega ga je dovelo na čelo Crne Gore. Podrazumijeva se da mu želim dug i sretan život.
Tvrdnja sa njegovog bilborda je, međutim, prosto – netačna. Evo zašto.
Lista stvari koje su izmislili Grci praktično je nepregledna. Toj listi, svejedno, treba dodati i Kosovsku bitku. Kosovo se u izvorniku zove Termopili, a Vuku Brankoviću je ime – Ephialtes. Taj je, naime, izdao.
Hrabri su se Grci, zapravo Spartanci (to bi bili grčki Crnogorci) u Termopilskom klancu sukobili sa 5, 10, 50 ili koliko već guslaru treba puta brojnijom persijskom armijom. Da ne bi izdajnika i pobijedili bi – znate kako to ide.
Elem, Ephialtes je bio pohlepan i bio je kukavica. Ali je, još kako je, ispisao istoriju. Dritan na bilbordima sebe vidi kao Leonidasa, no da li je on to ili, pak, Ephialtes, preostaje da se vidi. Sud o tome reći će istorija. Koju, bili heroji ili kukavice, nećemo pisati ni Dritan ni ja. Sud istorije, naime, nije centar za samopomoć.
Ili vam, evo, još poznatiji, takoreći vaskršnji primjer. Jedan od najznačajnijih unosa u tekst koji zovemo istorijom načinio je Pontije Pilat, kukavica koji “pere ruke”, odbija donijeti ispravnu odluku i krvožednoj masi prepušta čovjeka za kojega zna da je nevin.
O ovome sam vam, biće, već pričao ali, kako bi rekao Bojan Tončić: dozvolite da, u nedostatku boljih izvora, citiram sam sebe…
Iz premise da se neko lažno predstavlja i glumi da je neko/nešto što nije znaju nastati šarmantne komedije.
Recimo, “Kavez za ptice” Mikea Nicholsa, remake “La Cage aux Folles” Eduarda Molinara. U tom filmu, gej par koji drži drag klub po imenu “Kavez za ptice”, prisiljen je ugostiti ultrakonzervativnog političara i njegovu suprugu. Sin gej roditelja je, naime, vjeren za kći republikanskog senatora, pa je red da se roditelji upoznaju. Večera tokom koje se gej roditelji pretvaraju da su konzervativni heteroseksualni par, dok se, ispod njih, u “Kavezu za ptice” odvija raskošna gej zabava, nepresušan je izvor komičnog.
Ili daleko slavniji primjer: “Neki to vole vruće” Billyja Wildera. Znate taj film, sa Marilyn Monroe, u kojem se, bježeći od gangstera, Tony Curtis i Jack Lemmon pretvaraju da su žene? Sjećate se genijalnog kraja tog filma? Kada milioner Osgood Fielding III zaprosi Daphne, koju glumi Jack Lemmon, ova/ovaj skine periku i kaže: “Ja sam muškarac”. Na što Osgood kaže: “Niko nije savršen”.
Ponekad, međutim, oni koji umisle da su nešto što nisu tragično završe. Kao, recimo, Franz Reichelt. Sigurno ste, mora da jeste, gledali stari crno-bijeli snimak Pathé filmskog žurnala, koji prikazuje kako Reichelt kao kamen pada sa vrha Ajfelovog tornja i dolje, na pločniku, pronalazi svoju smrt. Zašto je taj čovjek skočio?
Reichelt je bio krojač koji je tvrdio da je čovjek-ptica. I bio odlučan da to dokaže. Stoga je sašio “avijatičarski kostim” sa krilima koji je težio 60 kilograma. Kada je u njemu skočio sa visine od 10 metara, slomio je nogu. Nakon toga je zaključio da je spreman za let sa Ajfelovog tornja.
Vladimir Božović, građanin Srbije koji se lažno predstavlja kao ambasador te zemlje u Crnoj Gori, a koji je za Uskrs ponovo na brutalan način uvrijedio ovu zemlju, što mu je kukavički dopustila Krivokapićeva vlada, nije ni Jack Lemon ni Franz Reichelt.
On je klasični agent provokator. A adekvatna reakcija na takve nije ni smijeh ni medicinska skrb, nego odlučna policijska akcija.
autor: Andrej NIKOLAIDIS
izvor: CdM.me
Discussion about this post