Živio jednom jako bogat čovjek. Imao je tri pametna i stasita sina. Čitav život radio je da bi sinove lijepo othranio. Kada je već dobro ostario i bio blizu smrti, pozvao je svog prijatelja sudiju. „Ja ću umrijeti.
Djeca su mi već odrasla. Skoro sve sam potrošio na njihov odgoj. Ono imovine i zlata što mi je ostalo neka pripadne mom najpametnijem sinu“ – oporučio je starac. Starac je umro.
Sudija je pozvao njegove sinove. Prenio im je očevu oporuku. Po njihovom ponašanju vidjelo se da su jako lijepo odgojeni. Rekli su: „Mi smo sada siročad. Ne želimo uraditi ništa mimo očeve odluke. Šta god da je on naredio, mi to prihvatamo.“ Sudija reče: „Neka svaki od vas ispriča priču u kojoj će se vidjeti njegova pronicljivost. Da vidimo ko je od vas najpromućniji i najpametniji?“
Najstariji sin je započeo: „Ja mogu odmah procijeniti čovjeka po njegovim riječima. Čak i ako ne govori tri dana, mogu znati kakva je osoba.“
Srednji sin: „Ako neko govori, mogu ga na osnovu toga procijeniti. Ako ne govori, mogu ga natjerati da progovori. Ono što kaže pokazuje kakav je čovjek.“
Sudija se okrenuo najmlađem sinu i upitao ga: „A šta bi ti uradio ako neko insistira na šutnji?“
Najmlađi sin je odgovorio: „Ja bih sjeo ispred njega i šutio. Ako bi u mome srcu zatreptale neke nestvarno lijepe riječi, znao bih da one ne pripadaju meni, već toj osobi. Zato što postoji put od srca do srca bez izgovorenih riječi.“
Sudiji se jako svidjelo to što je čuo. Zato je imovinu dao najmlađem sinu.
Discussion about this post