Bila jednom jedna slabašna starica koja je, kada je njen voljeni muž umro, otišla da živi sa sinom, snahom i unukom.
Svakog dana njen vid i sluh su se pogoršavali. Ponekad su se njene ruke toliko tresle da bi se grašak iz njenog tanjira otkotrljao na pod, a supa iscurila iz šolje. Sin i snaja nisu mogli da joj pomognu, ali ih je nervirao nered koji je pravila.
I jednog dana su rekli – što je mnogo, mnogo je, pa su za nju postavili mali sto u ćošku pored ormara za metle i dali joj da tamo sama jede sve obroke.
Za vrijeme jela, ona bi ih gledala sa drugog kraja sobe, očiju punih suza, ali oni teško da su razgovarali sa njom, osim što bi je grdili kad bi joj ispala kašika ili viljuška. Jedne večeri, upravo prije večere, mala djevojčica je sjedela na podu igrajući se sa kockama. “Šta to praviš? – upitao ju je otac ozbiljno. “Pravim mali sto za tebe i mamu” – odgovorila je, “Tako da možete sami da jedete u ćošku kada ja budem velika.”
Otac i majka su zanijemili i to je izgledalo kao da traje cijelu vječnost. A onda su počeli da plaču. U tom trenutku su postali svjesni onoga što su uradili i tuge koju su prouzrokovali. Te večeri vratili su staricu na njeno pravo mjesto za velikim stolom i od tog dana ona je uvijek jela sa njima.
A kad bi komadić hrane pao na sto ili bi viljuška zalutala na pod, izgledalo je da više niko ne mari za to.
Discussion about this post