Priča o mudracu i sudiji iz predislamskog doba koji je cijelu noć razmišljao o jednom problemu, bojeći se da ne donese pogrešnu presudu

Priredio: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Amir bin el-Zarb el-Adwani je poznati arapski mudrac iz predislamskog doba koji je živio u Taifu. Amir je bio jedan od uglednika i predvodnika plemena Mudar, Kajs i Ajlan, te sudija u njihovim međusobnim sporovima. Njegove presude u tzv. ”Kući mudrosti” u Taifu, postajale su zakon na koji su se pripadnici spomenutih arapskih plemena pozivali i po kojima su radili. 

Tako mu je jedne prilike došla delegacija iz jednog plemena i iznijela problem zbog kojeg su došli, rekavši: ”Amire, mi imamo u plemenu osobu koja je među nasljednicima jednog našeg umrlog saplemenika čiju ostavštinu trebamo podijeliti, međutim, ta osoba je hermafrodit (ima obilježja oba spola), pa ne znamo kako da je tretiramo, kao muškarca ili kao ženu?” 

Amir nije znao odgovoriti na to pitanje i cijelu noć nije spavao razmišljajući o ispravnom odgovoru. Primjetila je to njegova sluškinja koja mu je čuvala ovce – zvala se Suhajla -, pa mu je rekla: ”Šta je s tobom, gospodaru, cijelu noć oka nisi sklopio?”

Tada joj je Amir spomenuo o čemu je razmišljao i zašto nije spavao, nadajući se da će mu možda ona pomoći da nađe rješenje i pravi odgovor. Kad joj je objasnio problem, ona mu je rekla: ”Gospodaru, pitaj ih na koji organ ta osoba mokri, na muški ili ženski, i na osnovu toga joj dodijeli dio u nasljedstvu.” To jest, ako ta osoba, koja je hermafrodit, mokri na muški polni organ, onda se tretira kao muško i treba da dobije svoj dio nasljedstva kao muški nasljednik. A ako mokri na ženski polni organ, onda je žensko i pripada joj dio nasljedstva ženske osobe. 

Čuvši njen odgovor, Amir je od silne radosti skočio i uzviknuo: ”Riješila si problem, Suhajla! Riješila su problem, Suhajla!”, te je odmah obavijestio delegaciju da tu osobu tretiraju po spolu na koji vrši malu nuždu. (Ibn Kesir, El-bidaje ven-nihaje, II/222.) 

Prenosi se da je imam El-Evzai, komentirajući ovu predaju, rekao: ”Amir je živio u džahilijjetu, u predislamskom dobu, i nije se nadao Allahovoj nagradi, niti je razmišljao o Džennetu, ali je bio obazriv i bojao se da ne dadne pogrešan odgovor na postavljeno pitanje, pa kako bi tek trebali biti pažljivi oni koji se nadaju Džennetu i Allahovoj milosti, da o Allahu i Njegovoj vjeri ne kažu nešto pogrešno i ono što ne znaju.”