Posljednju u nizu neće-dati-Ura momenata je ovaj, vezan za prepis Cetinjskog manastira na crkvu Srbije. Reče li ono Abazović: neće Ura dat da se dira interes Crne Gore! Kaza li Dritan da niko neće ponijet crkve u Srbiju? A što bi ih nosili, kada su ih prisvojili na crnogorskoj teritoriji. I, sve to, uz amin Ure.
Malo je koja fraza izlizana u posljednjih godinu i kusur dana kao ona „nacionalni interes“’. Naravno, taj se idiom ne može ni porediti sa onom krilaticom – „pomirenje“ od koje, čak i najvećem njenom zagovorniku u Crnoj Gori na sam pomen bude muka.
Što je to nacionalni interes Crne Gore?
Kada je nakon izbora odlučio da formira vlast sa prosrpskim partijama koje su ostvarile zapažen rezultat na krilima crkvenih protresta, od pristalica nazvanih litije, Abazović je rekao da Ura neće dat! Kako je to samo glasno zvučalo, tješilo i hrabrilo pristalice toga pokreta. Ura neće dat, nacionalni interes Crne Gore biće očuvan i sačuvan.
Kako je vrijeme odmicalo, Ura je sve više davala, tako da je i čuvena rečenica postala predmet sprdnje i poređenja sa niskomoralnim đevojkama, Ura jednostavno nije dala – samo onome koji nije tražio.
Prvi put još onda kada je Filip Adžić kukavički dao ostavku na mjesto poslanika u crnogorskom parlamentu, funkciju koju je imao samo nekoliko minuta. I pobjegao u savjetničku ladovinu, kod Dritana, samo da ne glasa za izmjene Zakona o slobodi vjeroispovjesti i samim tim aminuje krađu neprocjenjivog kulturnog i materijalnog dobra koji pripadaju Crnogorcima i državi Crnoj Gori i prepišu ih crkvi Srbije.
Onda je Ura brže-bolje našla spremnu zamjenu koja će i te kako dat, sve što treba.
Jeste, davala je Ura i šakom i kapom, povlačila se pod udarima i pritiscima „srpskog sveta“ i njegovog lidera – Vučića „Sveprisutnoga“. Davala je i povlačila se dok su je srpski režimski mediji zaobilazili u kritikama i najgnusnijim naslovima kojima su bili izloženi drugi činioci vlasti.
Dala je Ura da na razna funkcije dođu ljudi koji bi najradije sa kokardom išli na nove poslove, a još kad bi im moglo bit da crnogorski barjak zamijene onim crnim sa mrtvačkom glavom.
O, Ura mala je i to dala!
Ali, najsramnije Urino davanje bilo je – Cetinje. Dade Ura i to: da se po cetinjskoj i crnogorskoj omladini puca gumenim mecima, a cijeli grad zaguši tonom suzavca. I to grad iz kojeg dolaze nekoliko Urinih funkcionera. Funkcionera koji kukavički – kao ono Filip onomad – ćutaše nekoliko dana, bez traga i glasa, da kažu barem izvinite braćo i vladiko, prećeralo se.
Jeste, dala je Ura i to – da se osramoti Cetinje.
Dala je Ura i da njen predsjednik ide po albanskim televizijama i širi laži kako osamdeset posto pravoslavaca u Crnoj Gori pripada Crkvi Srbije, a i da širi laži kako je Crkva Srbije u Cetinjskom manastiru vjekovima ustoličavala.
Neznanje istorije ili podmetanje za istoriju? Da je želio, mogao je Abazović iskoristiti to što je u Savjetu imao jednog Šerba Rastodera, mogao je mnogo toga naučiti. No je i Rastoder digao ruke, izgleda je Dritan loš đak, a umjesto umnih ljudi sluša samo komande iz beogradske patrijaršije i sa Dedinja.
Posljednju u nizu neće-dati-Ura momenata je ovaj, vezan za prepis Cetinjskog manastira na crkvu Srbije. Reče li ono Abazović: neće Ura dat da se dira interes Crne Gore! Kaza li Dritan da niko neće ponijet crkve u Srbiju?
A, što bih nosili kada su ih prisvojili na crnogorskoj teritoriji. I sve to uz amin Ure.
Pa đe ćeš, Abazoviću, veći interes države Crne Gore od Cetinjskog manastira. Izvini Dritane, ali nije se Crna Gora gradila oko tvoje Bojane, kućice i glisera, no oko Cetinja, Lovćena i Manastira. Možda bi Crna Gora bez Bojane i tvojeg glisera nekako i pretekla, ali bez Manastira, kao stožera državnosti i duhovnosti crnogorske – ne može!
Neznanje istorije ili podmetanje za istoriju?
I opet kad smo pomislili da čovjek ne može da ode moralno i ljudski niže, ulcinjski vozač glisera nas je opet iznenadio. Nažalost, za razliku od crvenokravataških bivših prijatelja, njemu populizam ne ide od ruke. Ne ide prvo izvinjavanje Cetinjanima, pa onda zahvaljivanje policiji na uspješno obavljenom poslu u maltretiranju stanovnika toga grada, pa onda posprdavanje sa ranama od gumenih metaka koji završiše u osamdesetogodišnje babe i omladinu.
„Pucajte, ja oću u manastir. Pucajte imate levore“ – tako je usklikivala ona junačka starina pred naoružanim policajcima na Dvorskom trgu. Koji, umjesto da poštuju građanina koji je preko Trojice stigao pješke, požuriše da ga – privedu.
Idu cetinjski izbori Dritane, a Cetinjani pamte i znaju da će Šole i Filip dat.
Discussion about this post