Dino Shala: Većina sandžačkog naroda, naročito u istočnom dijelu regije je podrobnije upućena u lik i djelo heroja nepravedno, okrutno i nemoralno kasnije strijeljanih od strane komunističkih vlasti na Hadžetu 1945. godine.
Šta, kada, kako i o čemu je riječ?
Većina sandžačkog naroda, naročito u istočnom dijelu regije je podrobnije upućena u lik i djelo heroja nepravedno, okrutno i nemoralno kasnije strijeljanih od strane komunističkih vlasti na Hadžetu 1945. godine. Podla i lukava zlodjela planski sprovođena pod izlizanim frazama „saradnje sa okupatorima“ je naročito u postratnim godinama jako dobro razotkrivena, kao i podle intencije koje su se iza zastora vješto i utrenirano krile.
Da li je Hadžet jedino mjesto stradanja našeg naroda?
Sa analitičke, historijski utemeljene i iz više tačnih izvora potvrđene tačke gledišta, ova ekspertiza ima potencijal da postane ozbiljna tema rasprava u budućnosti po pitanju činjenja zločina na području Sandžaka u vrijeme Drugog svjetskog rata, čak sa naznakama da je riječ o genocidu. Navodeći primjer Hadžeta i bespravnog, monstruoznog strijeljanja ljudi na istoj lokaciji, posmatrajući drugu stranu medalje, nisam čuo da se neko ozbiljno, naučno i istraživački bavio masovnim ubistvima, pokoljima, bez sumnje genocidnih tendencija na tlu zapadnog dijela Sandžaka i srezova Foča i Čajniče u današnjoj Bosni i Hercegovini gdje je prema zabilješkama i ispisanim izvještajima četničkih podređenih vojvoda generalu, rukovodiocu neregularne Jugoslovenske vojske u otadžbini (Kraljevina je prestala postojati, samim tim vojska više nije regularna) Dragoljubu „Draži“ Mihailoviću, služeći se njihovim izvorima koje neki historičari modernije srpske historije spore i opovrgavaju nedvosmisleno i bestidno, ubijeno više stanovništva nego u Srebreničkom genocidu.
Šta kažu pojedini srpski historičari, neutralno posmatrajući situaciju?
Historičar srpske nacionalnosti, dugogodišnji stanovnik Valjevskog okruga sa trenutnim prebivalištem u Hrvatskoj u jednoj od niza emisija kao gost spomenuo je ovo dugo zataškavano i demistifikovano parče historije. Dotični navodi da izvještaj četničkog komandanta Pavla Đurišiča svome nadređenom nije tačan iz razloga što u njemu stoji da je ubijeno 1200 vojnika, a posmatrajući i istraživajući dublje on nailazi na brojku koja nije ni desetina od navedene u izvještaju. Također, što se nedužnih civila, nemilosrdno i okrutno pobijenih tiče, po njegovim statističkim podacima našao je između pet i šest hiljada potvrđenih imena, nadodajući nedvojbeno da brojka seže više od onoga što je on prostudirao i analizirao. Ako sve sumiramo logičkim slijedom, dolazimo do konkluzije da ubijenih 1943. na prostoru Zapdnog Sandžaka, uključujući srezove Foču i Čajniče u Bosni i Hercegovini ima više nego u mnogo poznatijem i popraćenijem Srebreničkom genocidu 1995. godine. Nadodaje i to da u zapadnosandžačkim mjestima nije bilo osvetničkih pobuda i da je najvjerovatnije naredba lično od Draže Mihailovića došla putem riječi tj. usmeno, jer nigdje u bilješkama i spisima ne postoji konkretan dokaz o pretenzijama na etničko čišćenje muslimana tih prostora, a niko nakon pobrojanih nedjela u kojima su prisutni životnjski nagoni najvećeg stupnja nije kažnjen, sankcionisan niti najblažim oblikom kazne. A da stvar bude dramatičnija, Srbi koji su skrivali komšije su kažnjavani uz strogu prijetnju ubistvom onom Srbinu koji sakrije komšiju druge konfesije i nacionalne pripadnosti tj. muslimana Bošnjaka.
Poražavajuće je da Srbin zna bolje od samih nas.
Srpski historičar, baveći se tematikom stradalih u Drugom svjetskom ratu otvoreno u sred Srbije izusti ono što mi, sandžački Bošnjaci šturo provučemo, kao da se stidimo što smo pretrpjeli toliko žrtava i izgubili najmilijih koji su mogli izrasti u očeve, majke, braću, sestre… Zato, ako treba po hiljaditi put, sa svakom sumnjom i nedoumicom odagnanom ću ponoviti da smo dužni čitati, obrazovati se, ne kao cjelina dubiozno, studiozno i naučno, nego okvirno da znamo o sebi i svojoj u ovom periodu neslavnoj i gorkoj historiji radi onih koji ostaju iza nas, da ne proživljavamo dvanaesti put istu priču koja je „sasječena“ trebala biti nakon prvog puta! Stroga obaveza nam je ovo znati i prenositi, dok osobi srpske nacionalnosti nije, koliko god on objektivan bio i antišovinistički nastrojen, ako već jeste, klerofašistički ispadi njegovih predaka nad nama su primarno naša obaveza koju do sada nismo izvršavali na kvalitativan način.
Discussion about this post